Rota Palagruzona

Tradicionalna regata Komiža - Palagruža

ČETVRTI DAN -  "PALAGRUŽA PAPINA VECERA"

Četvrtak, 24. Lipnja 

Kada je 9. ožujka 1177. Pristala uz obalu Palagruže papina flota od 12 galija pred olujnom burom, kako piše Papin biograf Boson, komiški su ribari za Papu i njegovu pratnju priredili „slasnu večeru“. 

Organizatori Rote Palagruzone odlučili su povodom svake regate prirediti za sve goste i sudionike ribarsku večeru posvećenu uspomeni velikog događaja kada je papa Aleksandar III. morao naći zaklonište od olujne bure u zavjetrini Palagruže na putu iz luke Vasto prema Veneciji kamo se uputio ne pregovore sa Friedrichom Barbarosom. 

Pored natjecanja drvenih brodova na logističkom brodu Hidrografskog instituta „Palagruža“, kako su ga neki nazvali plovećim otokom i dušom Rote Palgruzone odvijala se svojevrsna fešta i priprema za Papinu večeru koja je za oko dvije stotine ljudi upriličena na žalu Palagruže. Posada broda Palagruža cijelo je vrijeme brinula o svojim gostima i nesebično doprinijela stvaranju nezaboravne atmosfere na Roti Palaguzoni.

  

Logistički brod Palagruža Hidrografskog instituta

(foto Miro Cvitković) 

Vrijedni komiški aktivisti, komiški ribari kao i mnogobrojni prijatelji Rote Palaguzone  pripremili su se na brodu Palagruža za Papinu večeru koje je upriličena na žalu Palagruže, ali ovaj put ne za Papu već za  kapetane, posade brodova, ribare, glazbenike, znanstvenike , glumce, novinare i sve ostale goste prve i nezaboravne Rote palgruzone. 

 

Čišćenje gofa na brodu Palagruža

(foto Joško Bonaći) 

 

Dobrovoljci u pripremi hrane za Papinu veceru na brodu Palagruža 

(foto Jozo Vitaljić)

 

Hudobina ili morski vrag za Papinu veceru

 (foto Jozo Vitaljic) 

  

Aktivisti  pripremaju Papinu veceru na žalu Palagruze

(foto Jozo Vitaljić)

Priprema pečene tunjevine na žalu Palagruze

(foto Boris Kragić)

  Priprema pečene srdele na Palagruzi

(foto Boris Kragić)

   Fešta na žalu Palagruže

(foto Boris Kragić)

Papina vecera potrajala je duboko u noć.  U velikim tećama kuhao se brujet od ugora grdobine, grancigula i jastoga, pekla se tunjevina i sardele uz koje je Roti palagruzoni darovalo Damlmacijavino iz Splita i Zadruga Podšpilje sa Visa. 

Improvizirana je i pozornica za govornike i pjevače, a oblutci žala nisu smetali ni plesačima da povedu ples. Nekoliko mladića iz Komiže omogućavali su jednom pasarom stalnu vezu između žala i usidrenih brodova. Velik posao koji je zahtijevao izdržljivost i mornarsku spretnost. 

Sudionik Okruglog stola profesor Roko Markovina ovako je rezimirao svoje dojmove o Roti Palagruzoni: 

Može se slobodno reći da smo svi mi, koji smo sudjelovali na ovoj povijesnoj Roti Palagruzoni 2010., stvarni pobjednici. (...) Ali, ono što je puno značajnije od tog natjecateljskog dijela, bila je njegova posljedica, iskrena i prava uspostava one prastare etike, koja je stoljećima krasila svaku otočku zajednicu i koja je bila jedini garant njihovog opstanka. Naime, kad smo zaplovili M/B „Palagruža“ i kad smo se našli na pučini morskoj, okruženi samo morem i nebom i tako postali jedan ploveći otok, nastanjen  muškom i ženskom čeljadi svih kategorija i zanimanja, odjednom se počeo osjećati jedan neraskidivi duh zajedništva. Jedna iznimna međusobna povezanost, makar da smo se, mnogi, tek prvi put vidjeli. A bilo je tu i akademika i sveučilišnih profesora i producenata, fotografa i novinara, opernih pjevača, glumaca i književnika, inženjera, mornara i ribara, domaćica, kuhara i težaka, studenata... i svakojakih drugih zanimanja...

  

Prof. dr. Roko Markovina, sa Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu

(foto klapa Gusarice)

Ta čudna zajednica, okupljena slavnim povodom, disala je zaista jednim dahom, živjela jednim životom i nikomu tu ništa nije bilo teško. Svatko je savršeno dobro znao svoju, pa i malu zadaću, ni od koga zadanu i izvršavao ju je na najbolji mogući način, dajući čitavog sebe. I nitko, baš nitko nije bio u prilici zatražiti bilo kakvu pomoć, jer, ona mu je uvijek sama stizala, u pravo vrijeme i na najbolji način. To je bila ta prastara etika, osobenost tadašnjih otočkih zajednica, koja je i održala te otočke ljude kroz sva ova protekla tisućljeća.“